My Serbia(マイセルビア)

セルビアを、もっと身近に。

My Serbia: Put kojim idemo
Autor/Chihaya Oyaizu

Od 2011. do 2021. godine radio sam deset godina kao lokalno zaposleni službenik u Ambasadi Republike Srbije u Tokiju. Bio sam jedini Japanac među zaposlenima. Moj glavni posao bilo je usmeno i pismeno prevođenje, ali sam često učestvovao i u aktivnostima vezanim za kulturnu razmenu, poput događaja na kojima smo predstavljali srpsku kulturu ili prezentacija o Srbiji namenjenih učenicima osnovnih i srednjih škola.

Na takvim prezentacijama gotovo uvek sam postavljao isto pitanje: „Koliko znate o Srbiji?“ Neki su Srbiju poznavali kao zemlju uspešnih sportista, zahvaljujući fudbalu, košarci, odbojci ili tenisu. Međutim, kod mnogih je još uvek bila prisutna slika Srbije kao „zemlje u kojoj je bio rat“. U Ambasadu su se javljali i Japanci koji su planirali putovanje u Srbiju, a jedno od prvih pitanja gotovo uvek je bilo: „Da li je tamo bezbedno?“

Svaki put kada bih čuo takvo pitanje, imao sam pomalo čudan osećaj. Srbija se menjala i išla napred, ali kao da je njena slika u Japanu ostala negde zarobljena u prošlosti.

Moja priča sa Srbijom počela je mnogo ranije

Ovde bih nakratko skrenuo sa teme i ispričao nešto o sebi. Prvi put sam posetio Srbiju 2001. godine, kao student četvrte godine fakulteta. Bio je to samo jedan putnički boravak, ali je upravo to putovanje probudilo u meni još veće interesovanje za Srbiju. Sve je počelo od fudbala, koji me je i doveo do Srbije, ali što sam više upoznavao tu zemlju, sve više su me privlačili njena istorija, kultura i jezik.

Po završetku fakulteta nisam želeo odmah da se zaposlim. Želeo sam da se vratim u Srbiju i ozbiljno učim srpski jezik. Tako sam 2003. godine ponovo došao u Srbiju, ovog puta ne kao turista, već da bih tamo živeo i učio srpski. Ostao sam četiri i po godine. U međuvremenu sam upoznao jednu Srpkinju koja je studirala japanski jezik. Počeli smo da se zabavljamo, a zatim odlučili i da se venčamo. Postojao je samo jedan mali problem: nisam imao posao. Drugim rečima, odlučio sam da se ženim kao nezaposlen čovek.

Shvatio sam da bi, ako već planiram porodicu, ipak bilo dobro da imam posao, pa sam se vratio u Japan. Tri i po godine radio sam u sportskim medijima, a 2011. godine počeo sam da radim u Ambasadi Srbije. Kada danas pogledam unazad, jasno mi je koliko je taj prvi odlazak u Srbiju promenio čitav tok mog života.

Zemlja u kojoj sam naučio da kažem „Videćemo“

Tokom četiri i po godine života u Srbiji potpuno sam se zaljubio u tu zemlju. U njenu hranu, prirodu, istoriju i kulturu. Ipak, ono najvrednije što mi je Srbija pružila bili su ljudi koje sam tamo upoznao. Bili su vedri, optimistični, otvoreni i srdačni.

Naravno, njihova opuštenost mi je u početku ponekad zadavala glavobolju. Kao Japanac, želeo sam unapred da znam šta ćemo raditi sutra, u koliko sati ćemo se naći, gde ćemo ići i ko će doći. Po mogućnosti, želeo sam da znam i plan za sledeću nedelju. A odgovor koji sam često dobijao bio je jednostavan: „Videćemo.“

U početku mi nije bilo sasvim jasno kako jedna reč može da bude odgovor na toliko različitih pitanja. Ali vremenom sam počeo da shvatam da možda nije potrebno baš sve u životu unapred isplanirati. Budućnost u kojoj se sve odvija tačno onako kako smo zamislili možda i nije toliko zanimljiva. U Japanu je sasvim normalno praviti planove danima, nedeljama, pa i mesecima unapred. U Srbiji sam upoznao drugačiji odnos prema vremenu i budućnosti. Ne mora sve da se zna danas i ne mora sve da se odluči odmah.

Nekada me je „videćemo“ nerviralo. Danas je to jedna od srpskih reči koje najčešće koristim.

Srbija koju Japan još ne poznaje

Vratimo se sada na početak priče. Tokom deset godina rada u Ambasadi Srbije jednu stvar sam osećao sve snažnije: većina Japanaca ne poznaje Srbiju kakva je danas. Znaju ponešto o ratovima iz prošlosti, ali mnogo manje znaju o tome kako Srbija danas izgleda i kako ljudi u njoj žive.

Ne znaju dovoljno o kafićima punim ljudi, dugim razgovorima uz kafu, porodicama i prijateljima okupljenim oko stola. Ne znaju mnogo o prirodi, selima, običajima koji i dalje žive, niti o ljudima koji vas ponekad prihvate kao prijatelja mnogo pre nego što ste vi sami sigurni da ste to postali.

Naravno, Srbija nije savršena zemlja. Nije ni Japan. Nijedna zemlja nije. Ali želeo sam da Japancima prenesem Srbiju koju sam ja video, čuo, osetio i doživeo. Vremenom sam počeo da osećam da je to, na neki način, postala moja misija.

Međutim, kada radite u ambasadi, predstavljate zvaničnu instituciju i, sasvim prirodno, postoje granice onoga što možete da radite i načina na koji možete da govorite. Zato sam pomislio da ono što ne mogu da radim u okviru svog posla mogu da pokušam privatno. Tako je u decembru 2020. godine nastao My Serbia.

Sve je počelo od nas troje

Od samog početka uz mene su bile dve veoma važne osobe. Prva je Tijana, moja tadašnja koleginica iz Ambasade. Ona je jedna od osoba koje najbolje poznaju Srbiju, njenu kulturu i običaje. Uz to, izvanredno kuva. Njena srpska jela toliko su puta oduševila Japance da nam je bilo žao da njeni recepti ostanu samo među prijateljima i poznanicima. Tako je nastao YouTube kanal Tiki’s Kitchen, na kojem smo počeli da predstavljamo recepte srpske kuhinje japanskoj publici.

Druga osoba je fotografkinja Akiko Koga. Ona je već imala bliske veze sa srpskim umetnicima, a zahvaljujući svojoj iskrenosti i odnosu prema ljudima stekla je njihovo poverenje i prijateljstvo.

Nas troje smo pokrenuli My Serbia. Nismo imali firmu, veliki budžet niti razrađen poslovni plan. Od samog početka sve radimo volonterski, a tako je i danas. Imali smo samo jednu jednostavnu ideju: da Srbiju koju poznajemo predstavimo Japancima svojim rečima.

My Serbia nije turistički vodič

Kako su godine prolazile, sve više ljudi počelo je da prepoznaje My Serbia. Japanci koji žive u Srbiji počeli su da pišu za nas, razgovarali smo sa ljudima čiji su životi povezani sa Srbijom i Japanom, a počeli smo i da najavljujemo događaje vezane za Srbiju koji se održavaju u Japanu.

Postepeno smo izgradili saradnju sa Ambasadom Republike Srbije u Japanu, Japansko-srpskim društvom i drugim ljudima i organizacijama koje povezuju naše dve zemlje. My Serbia više nije bio samo projekat nas troje, već mesto na kojem se susreću ljudi povezani sa Srbijom i Japanom.

Ipak, postoji nešto što želim posebno da naglasim: My Serbia nije turistički vodič. Danas svako može za nekoliko sekundi da pronađe hotel u Beogradu, proveri kako da stigne do Novog Sada ili gde se nalazi neka turistička znamenitost. Takve informacije već postoje i lako su dostupne.

Nas zanima nešto drugo. Kako ljudi u Srbiji danas žive? Šta jedu, šta im je važno i koje tradicije i dalje čuvaju? Kakve nove veze nastaju između Srbije i Japana? Kakva je Srbija kada izađemo iz turističkog vodiča i zavirimo u nečiji dom, selo, kuhinju, radionicu, atelje ili jednostavno u svakodnevni život?

Drugim rečima, želimo da predstavimo Srbiju kakva je danas.

Da Srbija Japancima bude bliža

Prvi put sam došao u Srbiju 2001. godine kao student. Od tada je prošlo 25 godina. Živeo sam u Srbiji, naučio srpski, oženio se Srpkinjom, deset godina radio u Ambasadi Srbije i pokrenuo My Serbia.

Ništa od toga nisam planirao kada sam prvi put krenuo za Srbiju. Da mi je neko tada rekao kako će izgledati narednih 25 godina mog života, verovatno mu ne bih poverovao. Možda je baš zato „videćemo“ prava reč za čitavu ovu priču. Jer je niz odluka, slučajnosti, susreta i mnogih „videćemo“ na kraju doveo moj život dovde.

Ne znam kako će se odnosi Srbije i Japana razvijati u budućnosti. Ne znam ni gde će My Serbia biti za pet ili deset godina. Videćemo.

Ali jedno znam. Želim da što više Japanaca upozna Srbiju kakva je danas. Ako zbog onoga što radimo makar jedna osoba poželi da sazna nešto više o Srbiji, da je poseti, upozna njene ljude ili jednostavno počne da je doživljava kao zemlju koja joj je malo bliža, onda sve ovo ima smisla.

Približavamo Srbiju Japanu.

To je put kojim My Serbia želi da nastavi.


【Autor/Chihaya Oyaizu】Deset godina radio kao prevodilac u Ambasadi Republike Srbije u Tokiju. U oktobru 2021. godine preselio se u Srbiju, gde je živeo sa suprugom i dva sina. Trenutno je privremeno sam u Japanu, gde radi kao prevodilac u jednom japanskom fudbalskom klubu, dok njegova porodica živi u Srbiji.